Svake četvrte godine biramo poslanike u parlamentu. Poslanici se biraju iz raznih političkih partija. Parlament se zove Stortinget.

Vlada mora dobiti povjerenje parlamenta. Norveška ima i kralja, ali on u stvari nema nikakvu političku moć.

I oni koji upravljaju okrugom (fylke) i opštinom (kommune) su birani. Svi državljani Norveške, stariji od 18 godina, imaju pravo glasa na parlamentarnim izborima, ali niko nije obavezan da glasa.

Na izborima za upravu okruga i opština možete glasati iako nemate norveško državljanstvo. Uslov je da ste živjeli u Norveškoj tri zadnje godine prije dana izbora.

Ustav

Ustav je najvažniji zakon Norveške. On određuje ko će, i kako će upravljati zemljom. Ustav određuje i važna prava stanovnika Norveške.

U Norveškoj je vlast podijeljena na troje: na one koji donose zakone (Stortinget), one koji paze da se zakoni provode u djela (vlada) i one koji sude za kršenje zakona (pravosuđe). Vlast je podijeljena da bi ove tri jedinice vlasti kontrolisale jedna drugu i da se spriječi da neka od njih zloupotrebljava vlast u sopstvenu korist.

Niko u Norveškoj ne može biti zatvoren nezakonito i bez presude. Zakoni i propisi staraju se o zaštiti prava stanovnika. Zakoni određuju i dužnosti stanovnika Norveške. Jedino sudovi mogu kazniti neko lice. To se zove pravna država.

U Norveškoj je preko sto listova, više televizijskih i mnogo radiostanica. Novinari često kritikuju Vladu, druge vlasti i sve druge koji drže vlast u Norveškoj. Slobodni mediji su važni za demokratiju.

Norveška ima državnu crkvu, ali svi u Norveškoj ipak imaju pravo da upražnjavaju svoju religiju. Sloboda vjeroispovjesti podrazumijeva i slobodu da niste religiozni. Religija nema u Norveškoj nikakvog uticaja na politiku i društvene odnose. Većina ljudi smatra vjeru privatnom stvari.

Jednakost

Diskriminacija na osnovu pola, boje kože, religije ili seksualne naklonosti, u Norveškoj je zabranjena. Žene i muškarci vrijede isto, i moraju imati ista prava u svim vidovima društvenog života. Jednakost polova znači da žene i muškarci imaju iste mogućnosti, prava i dužnosti. To važi za porodicu, na poslu, u politici i inače u društvu.

Norveška država stara se da niko ne gladuje ili mu nedostaje školovanje, medicinska pomoć, odjeća ili stan. Takva država zove se država socijalne sigurnosti. Vlasti raspoređuju novac na: škole, bolnice, izgradnju puteva, penzije, socijalnu pomoć i za druge namjene. Novac pritječe iz poreza i dažbina koje plaćaju stanovnici. Svaki put kad nešto kupite, jedan dio plaćene cijene odlazi državi. Pored toga, država zarađuje na prodaji nafte i na drugim djelatnostima. Norveška država vlasnik je mnogih važnih preduzeća.

Porez

Pošto porez plaća socijalnu sigurnost zajednice, bitno je da svi koji zarađuju novac doprinose plaćanjem poreza. Neplaćanje poreza koje pojedinac mora plaćati, može biti kažnjeno dodatnim porezom, kaznom i zatvorom.

Da biste mogli raditi u Norveškoj, potreban Vam je jedinstveni matični broj ili norveška radna dozvola. Matični broj dobićete ako dobijete dozvolu boravka. Da biste mogli prihvatiti plaćen posao, treba Vam poreska karta (skattekort). Podaci s te karte odlučuju visinu poreza koju poslodavac odbija od Vaše zarade. Poresku kartu dobijate u lokalnoj poreskoj upravi.

Plata je oslobođena poreza ukoliko zarađujete manje od hiljadu kruna od svakog poslodavca. Porez morate plaćati i od zarade u okviru introdukcijske odredbe (vidjeti poglavlje 7). Dobijete li posao i počnete zarađivati, o tome morate da obavijestite prihvatilište. Poreska uprava u Vašoj opštini daće Vam dodatne informacije o radu i porezu.

Djeca imaju jasna i važna prava. Ona imaju pravo na: hranu, stan, zdravstvenu pomoć, odjeću i školovanje, da misle i vjeruju što hoće i da ih društvo pomaže na najbolji mogući način. Djeca imaju pravo da kažu svoje mišljenje o svim pitanjima koja se njih tiču. Mišljenje djece mora se vrednovati zavisno od njihove starosti i stepena zrelosti. Norveške vlasti se staraju da sva djeca koja su u Norveškoj ostvare svoja prava. Država će ih zaštititi od svih vrsta nasilja.

Roditelji moraju djeci pružiti vaspitanje koje pokriva njihove interese i potrebe. Djeca moraju biti upućena u način na koji funkcioniše norveško društvo. Djeca moraju da nauče što se podrazumijeva pod ljudskim vrijednostima i jednakošću. Djecu je zabranjeno tući ili ih drugačije fizički kažnjavati, bez obzira na razlog. Zabranjeno je i psihičko vrijeđanje djece.

Djeci mlađoj od 12 godina zabranjeno je da rade za novac. Djeca koja su napunila 13 godina mogu prihvatiti lakši posao, kao na primjer raznošenje novina. Rad ne smije da utiče na sigurnost, zdravlje ili razvoj djece. On ne smije da ometa ni njihovo školovanje.

Služba za zaštitu djece (barnevernet)

U najozbiljnijim slučajevima, kada je je ugroženo zdravlje i sigurnost djece, Služba za zaštitu djece mora djecu premjestiti u novu porodicu ili instituciju za zaštitu djece. Cilj je da djeci mora biti dobro, bila ona sa roditeljima ili pod okriljem Službe za zaštitu djece. Imate li pitanja u vezi sa Službom za zaštitu djece, raspitajte se kod osoblja u prihvatilištu.

Svako lice može u Norveškoj da živi s kim hoće, pod uslovom da je napunilo 18 godina. Mnogi žive sami. Neki sami izdržavaju djecu, neki žive sa partnerom istog pola, dok neki žive sa prijateljima. Lica se mogu vjenčati ili registrovati kod vlasti kao nevjenčana - ili jednostavno živjeti zajedno. Homoseksualci mogu u Norveškoj da žive neregistrovano ili kao registrovani partneri.

Brak

Muškarci i žene mogu stupiti u brak s navršenih 18 godina. Svi imaju pravo da sami odlučuju s kim će stupiti u brak. Niko u Norveškoj ne može biti prisiljen da stupi u brak. Djecu i omladinu zabranjeno je slati u inostranstvo da bi prisilno stupila u brak. Ako je brak zaključen pod prisilom, spajanje porodice neće biti odobreno. Pored toga, brak zaključen pod prisilom može u Norveškoj biti sudski poništen. U tom slučaju, tužba se mora podnijeti sudu u roku od šest mjeseci nakon prisilno zaključenog braka.

U Norveškoj nije dozvoljeno imati više od jednog bračnog druga. Ukoliko prvi brak nije formalno razveden, stupanje u novi brak je kažnjivo.

I muškarci i žene imaju pravo na razvod braka. Ukoliko jedno od supružnika više ne želi da bude u braku, mora tražiti rastavu (separaciju - vrijeme čekanja dok se brak ne bude mogao razvesti). Nakon što su supružnici bili rastavljeni najmanje godinu dana, svako od njih može zahtijevati razvod. U toku separacije zajednički život nije dozvoljen. Ako su supružnici živjeli zajedno kraće od dvije godine, oni mogu zahtijevati razvod bez separacije. Ako par koji traži razvod ima zajedničku djecu, oni moraju, prije zahtjeva za razvod, otići u bračno savjetovalište

Razvod braka može se dobiti sudski, bez separacije, ukoliko je jedno od supružnika bilo izloženo ozbiljnom nasilju ili pokušaju ubistva od strane drugog. Isto važi i kad se prijeti zlostavljanjem i nasiljem.

Nasilje i prijetnje, i prema članovima porodice, u Norveškoj je zabranjeno. Više o ovom pročitajte u poglavlju 5. U Norveškoj postoji 50 kriznih centara, raspoređenih po cijeloj zemlji. Ovi centri primaju žene i djecu koji su bili izloženi nasilju, ili se osjećaju ugroženim. Da bi posjetili ili kontaktirali krizni centar nije Vam porebna uputnica ni od koga.